Goc_blog 90

Za vrijeme Austro-Ugarske, 1908. godine, balun su u Split donijeli splitski studenti iz Praga. Osnovali su klub 1911. godine. Ime Hajduk je simboliziralo borbu naroda protiv osvajača pa je prihvaćeno radije nego Mosor, Marjan, Borac, Uskok, Velebit i sl. Split je tada imao nekih 20 000 stanovnika.

Vrijeme je to ljubavi prema balunu, uspjesima i slavi bilih. Nogomet se ukorjenjuje kao nezaobilazna tema stanovnika primorskog grada čemu pomažu utakmice s posadama gostujućih brodova. Prekidi rada kluba su nastupili jedino tokom Prvog i Drugog svjetskog rata. Možda su baš uspjesi kluba i zanimanje koje je probudio utjecali na zanimanje za ostale sportove, tako da 1961. godine kada Split sa svojih 83 000 stanovnika postavlja poseban rekord i na svakih 700 stanovnika - daje jednog olimpijskog sportaša!!

Godine 1950. Hajduk nije izgubio niti jednu utakmicu i na finalnoj utakmici prvenstva sa "Crvenom zvezdom" osnovana je Torcida. "Hajduk" je dobio i tu utakmicu i tako postao jedini klub u obe bivše Jugoslavije koji je uspio osvojiti prvenstvo bez izgubljene utakmice. Navijači "Hajduka" prozvali su se Torcidom po uzoru na brazilske navijače, a podatke o osnivanju Torcide možete pronaći na gotovo svakoj web-stranici u Hajduku ili Torcidi. Split te godine ima nekih 70 000 stanovnika.

Torcida je u poratnoj Jugoslaviji odmah shvaćena, vjerojatno pravilno :), kao destabilizacijski faktor pa je i zabranjena odmah po osnutku, a upletene u sporne situacije stigle su oštre kazne. Najgore je prošao najistaknutiji osnivač. Na ideju o osnivanju Torcide došli su studenti Dalmatinci i drugi studenti navijači Hajduka s područja bivše Jugoslavije u Zagrebu. Organizirali su dolazak vlakovima navijača iz Zagreba u Split.

Navijači se na tribinama nisu uvijek mogli ni zamijetiti kao grupa. Tek kada su vršnjaci počeli umjesto s roditeljima dolaziti u grupama vršnjaka na utakmice i okupljati uvijek na jedno te istom mjesto formirala se skupina. Tako se profilira skupina Torcide na sredini istoka staroga placa, isto se zamjećuje u Zagrebu i Beogradu. Do takvih pojava posebno dolazi nakon "reklamiranja" huliganizma u Velikoj Britaniji 1966. godine.

Dolazi i do onoga što su neki od navijača točno pretpostavljali - žešćih sukobljavanja hrvatskih navijača između sebe sada kada se nogomet ne igra više sa klubovima iz Srbije i Bosne. Primjerice 1993. godine dva navijača "Hajduka" na utakmici u Zagrebu (koji su invalidi domovinskog rata i bili na istočnoj tribini stadiona Maksimir iznad transparenta Torcida HVIDRA) BBB-i bacaju sa istočne tribine. Još 1990. prekida se formalno prijateljstvo BBB-a i Torcide kada je jedan od BBB-a pogođen kamenom u glavu i zbog toga ostao teški invalid.

Sredinom 90-tih na scenu kod Hajdukovih navijača bitno utječe veliki uspjeh Hajduka i dolazak do četvrt finala europske Lige prvaka. Slijedi dominacija zagrebačkog Dinama, tj. tadašnje Croatie, a to ime mijenja ni manje ni više nego prvi predsjednik hrvatske države; Franjo Tuđman. To se nije svidjelo zagrebačkoj publici. Naučio sam i sam da je mjerilo slobodne države razina u kojoj se političari miješaju u detalje koji im nisu u opisu posla. A zagrebačkim navijačima u jednom periodu zabranjeno je čak i unošenje na stadion rekvizita na kojima je pisalo Dinamo. Slijedi borba BBB-a za vraćanje starog imena, a navijači Hajduka lude zbog političke situacije u kojoj je mjesto prvaka rezervirano za nogometni klub iz Zagreba promjenjivog imena.

Osvajanje titule 1971. godine; doček igrača na splitskoj Rivi.

Hm....Što mislite o prijevari?Dali postoji razlika kada cura prevari dečka ili kada dečko prevari curu?
Naravno da postoji....Kada cura prevari dečka ona je onda kurva nad kurvama koja kao ne zna cijeniti ono što ima, a kad dečko prevari curu to je kao ok, on je onda kuuuul.On je ''iskoristio'' priliku.Još ako su pijani onda se kaže kao pa bio je pijan nije znao šta radi...Jel to ok? Općenito prijevara je nešto najodvratnije šta netko nekome može napraviti i ne znam koji to mora biti razlog da prekineš nešto lijepo što si s nekim imao samo zbog jedne noći,jednog barenja s osobom koju možda (što je u biti uvijek i tako) više nikada nećeš ni čuti , a kamoli vidjeti....A što je najgore, curama je kasnije zbog toga žao ali dečkima u principu i nije. Oni su imali još jednu curu u nizu i oni su si happy.Svaka čast iznimkama koji kasnije traže oprost ili se barem ispričaju onako radi reda....

Zbog čega ljudi uopće varaju jedni druge?
U biti se to događa jer se kao ne osjećaju dobro u vezi ili tako nešto....Neki čak ni ne znaju zašto su to napravili....Smatram da ako nekoga voliš da ga nećeš varati jer to ne ide zajedno...
I kada ti netko dođe sa isprikom nakon prijevare da te voli možeš ga/ju samo udariti za još jednu glupost:)....
Jesam li u pravu? Dali se prijevara treba oprostiti?
pooooosa svima i ne varajte jedni druge,kad tad ćete požaliti....

Mirko "Cro Cop" Filipović (Vinkovci, 10. rujna 1974.), hrvatski boksač,
kickboksač, K-1 borac, te borac mješovitih borilačkih vještina (engl. Mixed Martial Arts, MMA). Visok 188 cm i težak 102 kg. Trenutačno (16. svibanj 2007.) ima 23 pobjede, 5 poraza i 2 neodlučene borbe. Od tih pobjeda, 16 je nokautom.

* Menadžer: Zvonimir Lučić
* Kondicijski trener: Igor Jukić
* Trener za jiu-jitsu: Fabrizio Werdum
* Trener za boks: Branimir Levak
* Sparing partneri: Domagoj Ostojić (kickbox); Igor Pokrajac, Igor Kolakušić, Saša Mučnjak (hrvanje)

Popularni Mirko "Cro Cop" jedan je od najpoznatijih majstora borilačkih vještina na svijetu. Također i jedan od rijetkih s podjednako velikim uspjesima u K-1 i PRIDE turnirima.
Najpoznatiji je po sjajnoj borbi nogama, te svom lijevom high-kicku kojim često nokautira suparnike. Također se bavi i nogometom, igrajući (vrlo rijetko) za hrvatskog nogometnog prvoligaša Cibaliju iz rodnih Vinkovaca. Živi sa ženom i sinom u Zagrebu.

Svoju kickboxing karijeru započeo je 1996., nasljeđujući Branka Cikatića. U to vrijeme radio je u hrvatskoj specijalnoj policiji, i to u elitnoj anti-terorističkoj jedinici Lučko (ATJ Lučko). Mirko je dao otkaz u policiji 2003.g., sada je rezervist MUP-a, no kako kaže, srce ga vuče u specijalnu policiju i jednoga će se dana, kada mu završi saborski mandat vratiti u policiju. Otuda mu i nadimak Cro Cop (hrv. policajac). Prije tog naziva borio se par puta i pod imenom "Tigar".

Hoću da me ceste sve, svi autoputi, ulice
vrate odma doma u rodni grad ZGB...
Vratite me u grad kojem dugujem sve
Sve padove,pobjede,poraze i prve poljubce.
Vratite me ispod jedinog plavog neba,
jer mi je obojalo oći pa sada nemogu bez njega.
Vratite me doma pred moj kućni prag,
gdje me rodila majka koji je srcu uvijek drag.
Vratite me tamo gdje su mi duša i tijelo,
da mi srce bude cijelo, da u žilama teče vrelo.
Vratite me u Zagreb moj jedini, voljeni grad
tri,cetri sad ide rima za grad...

Tri,cetri sad,rima za grad,kojeg imam rad,
kad tempo grada života, besprijekornih ljepota,
za srce Ljepe naše, za Zagreb dignite čaše,
za čaroliju grada koju volim, koja mi paše.
Za srce kulture, za zagrebačke dečke i cure
za tempo života, s puno ljubavi, bez cenzure,
Za kvartovske igrače, BBB navijače
za Zagrebačke brije koje pozitivom zrače...

Volim miris Zagreba grada, boju Zagreba grada,
Svaki dio Zagreba grada, sve što po Zagrebu pada,
svako jebeno lice,sa i bez mana,volim svako jebeno
lice u gradu Velikana.
Zagrebačke klince, Zagrebačke klinceze,
nositelje budućnosti, male kraljeve i princeze,
Zagrebačke glumce,pjevače, sportaše,
Zagrebačke ljepotice i naše robijaše,
volim smetlare, žicare kaj žicaju pare
i najbolje vozače koji se Zagrebom gare,
volim jebeno sve u Zagrebu bilo gdje
parkove, klupice, mačke, golubove i pse...

Ovo je rima za grad kojeg imam rad ZGB,
jer volim zapartijat, s ekipama se smijat, brijat,
skijat,do zore čaše ispijat,volim petak kod
tebe dom, house, jebeni...
Volim izbrijati špicu, tamo sa ekipom svom,
Volim Gjuru i u njemu uređenu svaku curu,
Turu po turu do jebenog pijanstva u kasturu,
Volim jezero Jaruna, Aquarius kuća puna,
A od Besta preko balkana, za tu grad do Saloona,
Volim koktele, šarena pića me vesele,
Ljudi to žele, pa im uvijek repam acapelle,
Al ja ničeg se ne sječam, pa mi to drugi dan vele,
Volim barove i konobare i jebene careve,
_____ na darove i zaljubljene ljepe parove,
mjesta za izaći di Zagrebački igrači izlaze
po danu, po noći s ekipom se naći,
Pljuga,pljuga i pljuga, pa vožnjica duga,
Volim sjesti u tramvaj, klizit iznad pruga,
A kad guzica utrne, čevapi, sladoled, cuga,
A najljepše bude kad sjednem se među ljude,
Nasred Trga bana gledat face lude,
pa na Cvijetni na piće slušati, tračeve, priče
i gledati lijepe cure da ispod stola se miče...

Volim miris Zagreba grada, boju Zagreba grada,
Svaki dio Zagreba grada, sve što po Zagrebu pada...(spada,spada,spada...)2X


BY: SILVIJA LEGENDA MALA

Estradni umjetnik, rodjen je 20. novembra 1953. godine u zaseoku Vrapci, kod Knezine, opcina Sokolac. Amaterski se počeo baviti muzikom, odnosno pjevanjem jos kao učenik osnovne skole, kroz razna kulturno umjetnička

društva, a najduže vremena je proveo u KUD “Zijo Dizdarević”. To je potrajalo sve do odsluženja vojne obaveze u onoj bivšoj državi. Nakon povratka iz vojske svoju estradnu karijeru je malo više aktivirao kroz nastupe u poznatim sarajevskim i drugim restoranima, što je potrajalo nekih 5-6 godina. Da bi prvu ‘singl ploču’ snimio davne 1979. godine od kada počinje njegov uzlazni put uspjeha i popularnosti na bosanskoj, odnosno balkanskoj estradnoj sceni.

Rezultat Halidovog rada od 1979. godine do sada (2003.) je 16 snimljenih albuma, kao i dva albuma uživo. Prodato je u milionskim ciframa raznih nosača zvuka Halidovih pjesama. Održao je na hiljade solističkih koncerata surom svijeta. Svaki koncert odradi sa posebnom ljubavlju i prema pjesmi i prema publici, što naravno njegovi fanovi znaju posebno cijeniti. Gdje god se pojavi svugdje je rado vidjen. Kratko, ako se može reči za ijednog Bosnjaka, odnosno estradnog umjetnika da je postigao sve što se moglo postići na muzičkoj estradnoj sceni, onda bez sumnje to se može reći za Halida Bešlića. Od kako je prije 25 godina ‘zaplovio’ na muzičku estradnu scenu, jednostavno ne zna za neuspjeh. Što se može reći da se Halid sa posebnom ljubavlju bavi muzikom.

Ovdje ćemo posebno naglasiti, da je Halid Bešlić dao ogroman doprinos na humanitarnom planu za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (’92-’95). Održao je preko 500 humanitarnih kocerata širom zapadne Europe. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za muzićka ostvarenja i dostignuća. Član je Udruženja muzićara BiH.




Halid08 Bešlić 2007.,Prvi poljubac 2003.,U ime ljubavi 2000.,Robinja 1998.,Ne zovi me ne traži me 1996.,Grade moj 1992.,Ljiljani 1991.,Sarajevo, grade moj 1990.,Otrov mi dajte 1988.,Zajedno smo jači 1987.,Mostovi tuge 1986.,Esma Česma 1985.,I zanesen tom ljepotom 1984.,Eh, kad bi ti rekla volim te 1988.,Neću dijamante 1983.,Pjesma o Njoj 1979.,Sanjam Majku 1979.